Veljko Čubrilović

Veljko Čubrilović sa suprugom  i kćerkom

Veljko Čubrilović je pored rada sa đacima, odmah po njegovom dolasku u Priboj, razvio veliku aktivnost medju omladinom i odraslima mještanima Priboja i okoline.

Osnovano i razvijeno sportsko društvo "Soko", antialkoholičarsko društvo, "Pobratimstvo“, osnovana je "Narodna čitaonica" i Pododbor "Prosvjete".

Zahvaljujući radu na izgradnji sokolske organizacije u majevičkim selima i dobrim vezama sa sokolskim upravama u okolnim gradovima i posebnoj podršci koju je dobio od profesora Steve Žakule i svoga kuma Miška Jovanovića, Veljko organizuje u Priboju, na drugi dan Duhova 1910. godine, do tada neviđeni Sokolski slet na kome su se našli sportisti iz Tuzle, Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Priboja i drugih majevičkih sela.

Zborovanje u Priboju i određena priznanja za pojedine sportske discipline, koja su stigla i do ovdašnjih seoskih mladića, urezana su toliko duboko u sjećanja ovoga kraja da se o tome do skora pričalo u razgovorima starijih mještana.

Završetak sleta	Pobjednici sleta u Priboju
Veljko Čubrilović sa đacima

   Ova hrabra žena- patriota, kao što je to bio i njen muž Veljko, značila je mnogo; kako za sam Priboj i okolinu, tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu i njen srpski patriotski pokret, koji je u to vrijeme bio veoma jak i aktivan, naročita aktivnost zabilježene je među studentima i srpskom inteligencijom.

   Rođena je 1. oktobra 1884. godine u Mostaru. U djetinjstvu je bila odgajana u patrijarhalnom duhu sa posebnom pažnjom na poštenje i čestitost, koji su joj u svakom pogledu usađivani duboko u dušu. Iako je ranoj mladosti ostala siroče, niko od njih (šestoro djece) nije krenuo rđavim putem. Završila je osnovnu školu u Sarajevu, zatim Višu djevojačku školu i onda 1904. godine završava učiteljsku školu u Karlovcu. Nakon toga kratko boravi kod svoje tetke u Austriji i u međuvremenu dobija postavljenje za učiteljicu u Bijeljini. Odmah po dolasku u Bijeljinu počinje sa radom sa ženama na razvijanju srpske nacionalne svijesti i tako je 1905. godine formirana „Dobrovoljna zadruga srpkinja“prije nego što je bila osnovana u Sarajevu. Rad toga društva i ostalih srpskih društava stalno su ometale Austro-ugarske vlasti i za svaku posebnu aktivnost moralo se tražiti odobrenje vlasti.

   Na Kongresu učitelja, koji je održan 1906. godine u Beogradu, upoznala je svoga budućeg muža Veljka Čubrilovića i odmah nakon toga zavoljela ga svom svojom dušom. Veljko je tada radio kao učitelj u Tuzli, gdje je i Jovanaka, na njeno traženje, uskoro dobila mjesto učiteljice. U Tuzli, pored učiteljskog rada, vrlo aktivno učestvuje u revolucionarnom radu i prosvjećivanju srpskog stanovništva. Jovanka i Veljko su se vjenčali 12. aprila 1909. godine, i do kraja te godine ostaju u Tuzli, a onda na poziv pribojskog sveštenika, Jove Jovanovića preseljavaju u Priboj, gdje Jovanka uči prvi i drugi a Veljko treći i četvrti razred. Jovanka u knjizi dr. Zdravka Antonića „Čubrilovići 1914. i kasnije“ kaže: „Škola je bila na lijepom mjestu, na brežuljku ispod koga je rijeka Janja. Pored škole izgrađena je za naš stan, lijepa trosobna vilica. Ispod nje mala terasica, a iza kuhinje velika terasa, na kojoj smo ljeti ručavali. Oko kuće je bila bašta koju sam ja pretvorila u čaroban cvjetnjak: izbrojala sam jednom 35 vrsta cvijeća“ i onda nastavlja dalje: „Naša kuća u Priboju je bila kao neko savjetovalište. Ko god je imao kakvu nevolju na sudu, na poreskom uredu, sa agom (bili su još kmetovski odnosi) dolazio je Veljki. Dolazili su čak i „Turci“ iz muslimanskog sela Teočaka.“

   U septembru 1913. godine rodila je kćerku Nadu, i posle Sarajevskog atentata i odbijanja Veljka da bježi za Srbiju, živjeli su u potpunoj neizvjesnostisve do uoči Ivanjdana (7. juli) kada je Veljko uhapšen i odveden u Sarajevo. Tako u Priboju ostaje sa kćerkicom Nadom koja je tada imala samo 8 mjeseci. Uz pomoć male uštedjevine i pomoć Srpske opštine iz Priboja koja joj je i dalje slala platu, iako je škola bila zatvorena (početak rata), otišla je u Sarajevo da bi tamo mogala da što prije posjeti svoga muža u zatvoru. Nakon odobrenja više puta odlazi u zatvorsku posjetu svome Veljku a onada su je vlasti protjerale iz Sarajeva, odakle zu pratnju detektiva dolazi u Tuzlu a onda je riješila da ide u kuću u Priboju. Po povratku u Priboj nije mogla da se smjesti u svoju kuću pošto su u njoj bili austrijski oficiri, tako da je zajedno sa kćerkom Nadom bila smještena kod sveštenika Sofre Gašića, koji je bio dobar Veljkov prijatelj. Nakon teškog vremena provedenog u neimaštinji, pošto je bio rat, uz pratnju žandara odlazi u Tuzlu a odatle u Gradišku gdje je zatiče i teško pogađa vijet o tome da je Veljko obješen u Sarajevu.

   Nakon završetka rata odlazi u Sarajevo, gdje završava Pedagošku školu i aktivno učestvuje u radu ženskih udruženja. Kada je kćerka Nada završila školu i trebala da počne sa studijem, preselile su se u Beograd, gdje je Nada upisala Pravni fakultet, a Jovanka je radila kao nastavnica na Mješovitoj građevinskoj školi.

Penzionisana je u Beogradu 1944. godine, gdje je provela ostatak svoga života.

Prvi školci, kako su majevički seljani običavali da nazivaju one koji su tada odlazili u škole, sa Majevice su krenuli u vrijeme akcija na obnovi izgradnji ratom opustošene zemlje. Pojedini majevički seljaci su tada mudro procjenili da je za njihove sinove i kćeri bolje da umjesto na prisilni rad i obavezu, kako se tada zvala, svoju djecu pošalju na izučavanje škola, za koje je tadasnja vlast pružala mogućnost pohađanja.   Tako su među prvima sa Majevice u škole u Tuzli krenuli; Dr. prof. Zdravko Anotnić iz Obršina, Dr. prof. Jovan Todorović iz Tobuta, geometer Čedomir Radovanović iz Prboja, prof. Danilo Lakić iz Brijesta i Radivoje Đokic iz Maleševaca.   Uvođenjem osmogodišnjeg školovanja u osnovnoj školi u Priboju, 1957. godine, u njene učionice se počeo slivati veliki broj đaka iz ovog dijela podmajevice; Priboja, Rastošnice, Tobuta, Lipovica, Podgore, Brijesta i drugih majevičkih sela, tako da je broj đaka dostizao zifru i do hiljadu i petsto upisanih učenika u jednoj školskoj godini.   Mnogi od tih đaka su kasnije nastavili svoje školovanje na zanatima i školama u Tuzli. Jedan znatan boroj svršenih srednjoškolaca je nastvljao školvanja na raznim fakultetima širom Jugoslavije, tako da je veliki broj ljekara, inženjera, sudija, magistara pa s pravom se može reci i doktora nauka, poteklo sa ovih naših majevičkih prostora.   Majevički đaci su u suštini bili dobri I uspiješni đaci, sjeme koje među majevičkim seljanima zasijao, narodni učitelj Veljko Čubrilovic je dobro klijalo, obrazovanju na Majevici nije više moglo ništa da stane na put. Taj put koji su prelazili tadašnji školci nimalo nije bio lak, već naprotiv trnovit i težak, i što je najčeše bio slučaj dug i predug, valjalo je Majevicu i Busiju pješice pregaziti po svakom vremenu i kijametu, kod svakog odlaska u Tuzlu i povratka iz nje. Tada se moglo od Gornje Tuzle a kasnije i od Požarnice do Tuzle stići i prigradskim autobusima, ali većina školaca taj dio puta je nastavljala pješice, jer nisu imali dovoljno novca za tu nesretnu autobusku kartu, ili je novac ušteđen na taj način bio preči za plaćanje nečega što se nije moglo nikako izbjeći.   Sve ove poteškoće i patnje nisu sputavale mlade i uporne Majevičane u istrajanju i ostvarenju njihovih ciljeva, naprotiv one su za njih bile još veći podsticaj da taj svoj planirani cilj i mladalački san ostvare što je moguće prije i time „stanu na svoje noge“ i otkače se od grbače svojih napaćenih roditelja koji su tu istu Majevicu i tu istu Busiju, kao i njihova djeca, prelazili bezbroj puta odlazeći u Tuzlu i prodajom i kupovinom osnovnih potrebština obezbeđivali osnovna sredstva potrebna za njihovo školovanje i za preživljavanje ostatka porodice. Na slici u ovoj koloni se nalaze đaci snimljeni 1962. godine u povratku iz Tuzle na zimski raspust . Inače oni pripadaju jednoj od prvih generacija koje su u Osnovnoj školi u Priboju završili osmi razred, nakon uvođenja osmorazrednog školovanja u ovoj školi. U koloni se nalaze po redu: - Jovo Gligorević iz Priboja, rudarski inženjer, živi u Bijeljini i nalazi se u penziji - Đokić Cvijetin iz Priboja, ekonomista, preminuo kao vojnik VRS boreći se za svoj narod i RS - Mihailo Ilic iz Rastošnice, nažalost nema daljih podataka - Mara Radovanović iz Priboja, diplomirani pravnik, živi i radi u Bijeljini - Sekulić (rođ. Ilić) Radojka iz Priboja, pravnik, živi u Priboju i nalazi se u penziji

Pribojski đaci prelaze Busiju- Majevicu 1962. godine Na slici sa lijeva na desno stoje : - Antonić Antonije, mornar na brodu „Galeb“ , kasnije je postao majstor za remont turbina na termoelktrani prvo u  Tuzli , a zatim u Ugljeviku, penzioner, danas živi u Ugljeviku - Dr. prof. Zdravko Antonić - Savo Antonić, ljekar u penziji živi u Beogradu - Kosta Stankić, završio fakultet NO , umro je u Tuzli poslije rata u BiH Sjede sa lijeva na desno: - Radivoje Ðokić, ekonomista u SO Ugljevik, danas u penziji živi u Ugljeviku - Danilo Lakić profesor knjiženvosti, u penziji, živi u Priboju - Čedo Radovanović, geometar, u pezniji, radni vijek proveo u Rudniku Ugljevik

Svečanosti su prisustvovali i najstariji ljudi sa Majevice i oni koji su otišli na više školovanje i koji su tada zauzimali značajna mjesta u Loparama, Tuzli, Sarajevu i Bogaradu.
Mještani su goste dočekivali ispred škole i to prvo one Majevičane koji su dolazili iz tih svojih gradova a onda svi zajedno familiju Čubrilović.
Poslije svečane akademije otvorena je i Biblioteka a sam Vaso je poslije svečanog ručka zasadio jedan bor u parku ispred škole.
poslednju posiljku knjiga akademik Čubrilović je poslao po Dr. Zdravku Antoniću 6.juna 1990. godine, pet dana prije svoje smrti.
Danas ova biblioteka stoji na raspolaganje svojim čitaocima sa oko 11.000 naslova.

Doček Vase Čubrilović ispred škole 1972.god	Vaso Čubrilović zasađuje bor u školskom parku
Svečana akademija povodom otvaranja Spomen-biblioteke	Vaso Čubrilović zajedno sa kolektivom pribojske škole
Nada i Vaso Čubrilović sa seljanima Priboja	Učenici Veljka Čubrilovića ispred škole 1972.god

   Monografija  

  “Osnovna škola u Majevičkom Priboju"   

   Priboj, 2001. godine  

Tako je ostvarena dugogodišnja ideja o izdavanju jedne knjige, kao traga o nastanku, razvoju i djelovanju Osnovne škole u Majevičkom Priboju, koja bi objedinila sve istorijska,kulturne, etnološke, jezičke i druge podatke i osobenosti koji se odnose na ovaj kraj u užem i širem smislu.